Danas je četvrti dan od kako sam započeo promene. Čitav dan proveo sam uživajući, nije bilo ničega što mi je stvaralo teskobu. Čak i momenti koje sam proveo sam na suncu, hodajući od mesta do mesta, nisu bili teskobni. Ni ovo veče koje sam proveo sam sa sobom...
Žao mi je što je moralo sve da počne ovako... Ako bismo verovali psihologiji, trebalo bi da se nalazim u trećoj fazi patnje - besu i ljutnji. Tako u suštini i jeste. Ljut sam na sebe što nisam na vreme shvatio šta mi se dešava, besan sam jer je cena koju sam morao da platim za ovaj novi život previsoka.
Plakao sam nekoliko puta, gledajući filmove. Kao tinejdžerka od 15 godina kojoj divljaju hormoni, ali bilo je neophodno i veoma ispunjavajuće... Nadam se da je ovo početak uzlazne putanje. Osećam da će sve biti u redu, za (sve) nas. I optimističan sam kao nekada... nedostajao sam mi.
Нема коментара:
Постави коментар