субота, 20. јул 2013.

Nestao

Prošlo je već 2 dana od kako sam nestao sa svakog radara i za to vreme mi se javila samo jedna osoba. Pitam se koliko će svim "prijateljima" biti potrebno vremena da shvate da me više nema. Samo još da promenim broj i postaću istinski nedostupan svima.

I šta je uopšte poenta pravljenja veza sa ljudima kad možeš tek tako da nestaneš i da ne osećaš da ti je bar malo žao? Mogao bih da odem na drugi kraj sveta i da se ne osvrnem za sobom sada. A možda bih mogao da uradim baš to, da odem negde, započnem novi život, ne kažem nikada nikome ko sam i odakle dolazim.

Još samo da sam dovoljno jak da uradim ono što je ispravno.

петак, 5. јул 2013.

Brodolom

Kada sam bio mali sanjao sam o plovidbi u daleke zemlje, istraživanju novih predela, upoznavanju sveta i svih njegovih čuda. Jedino što me je sprečavalo da to uradim jeste činjenica da nisam bio dovoljno hrabar da  pođem na taj put sam. Čekao sam nekoga ko će poželeti, isto tako, da se otisne u svet i prepusti se nepoznatim lepotama, uprkos strahovima od neuspeha.

Nakon godina potrage, pojavio se. I upoznali smo se, shvatili da želimo da plovimo zajedno. Sagradili smo brod i otisnuli se. Na tom putu pojavili su se mnogi pirati koji su pokušali da nas zarobe, da nam pokvare planove, ali odlolevali smo, iako nas je taj konstantni strah od najezde novih pirata plašio i držao pod pritiskom...

Ali ono što nismo na početku znali jeste da smo u kriznim situacijama potpuno nespojivi. Na opasnost smo reagovali potpuno različito. Dok sam ja paničio, on je gušio svoje strahove i ubeđivao nas obojicu da će biti sve u redu iako je u sebi bio još više uplašen od mene. Tako su nailazile oluje, talasi su nam tresli barku, vetrovi su cepali jedra, kiša nas je zalivala, ali mi smo se držali te želje da osvojimo novi svet i dugo nismo želeli da popustimo...

U jednom naletu oluje, posvađali smo se. Počeli smo da se tučemo oko kormila, vikali jedan na drugog, ubeđivali drugu stranu da znamo šta radimo, iako nismo imali pojma... Nismo, kada je trebalo, seli u čamac za spasavanje, već smo nastavili da se borimo i borimo protiv oluja i jedan sa drugim dok se konačno nismo nasukali.

Sada, posle toliko vremena, nalazimo se na kopnu, oluje ljuljaju druge brodove, a mi, svako na svom kraju ostrva, gradimo čamce za spasavanje i ne razgovaramo. Ideju o osvajanju sveta smo napustili, zakopali je u podsvest, priznali sebi da nismo bili spremni na veliki pohod.

Da li će se pojaviti neki brod koji će me odvesti odavde? Ili njega? Ili ćemo shvatiti da sami ne možemo da se spasemo sa ostrva na kom smo zarobljeni i zakopati ratne sekire? Ne znam. Jedino što znam je da sam uspeo da sagradim kolibu, ovladao krcanjem kokosa i paljenjem vatre. Imam sve veštine potrebne za preživljavanje. Ali ja ne želim da preživljavam, ja želim da živim.