Ne mogu sebi da objasnim već skoro 3 godine šta se dešava. Put kojim se krećem je blago nagnut naniže, dovoljno da me demotiviše da se drastično menjam, ali s obzirom na to koliko dugo se spuštam u ponor, pritisak počinje da mi pritiska glavu sve jače i osećam da će uskoro da mi puknu bubne opne. A šta ću ja bez sluha?!
Čak i lepe stvari koje mi se dešavaju, čak i kada sam zaljubljen... sve to mi pomaže da se na trenutak malo izdignem i oslobodim se bubnjeva u glavi, ali ipak, sunovrat i dalje deluje neizbežno. Zašto mi je toliko teško? Možda su me previše razmazili.
Najveći problem je to što konstantno imam osećaj da treba negde da skrenem i da počnem da se penjem, ali svako skretanje iskuliram zato što nisam siguran u kom pravcu da se okrenem. Kao da imam prokleti povez na očima koji mi onemogućava da stanem i razmislim. Kao da me nešto juri i tera me da hodam, ne mogu da se vratim nazad, napred ne smem.
Depresija je neminovna. Zaljubljenost mi pomaže, ali kad legnem da spavam, sanjam košmarne snove. Svake noći se budim preznojen i okrenem se na drugu stranu pokušavajući da istisnem iz glave grozomorne slike koje su se po njoj rojile do pre 20 sekundi, usklađujem ritam disanja i opet zaspim, samo da bih naišao na novi horor.
Nemam više snage ni da budem dobar prema ljudima, postajem sve više površan, apatičan, nezainteresovan. Puštam da svet prolazi pored mene neprimećen, siv od prašine koja mi se nahvatala na mrežnjačama i svaki novi dan mi budi sve veću sumnju da ću se ikada vratiti svom starom optimizmu, svom entuzijazmu, poletnosti, celodnevne radosti.
Želim da opet spavam lepo, želim da se smejem i tešim ljude kako je život pun lepota, ali posustajem.
Prašina pada
skuplja se u očima
svet je opet siv.
Нема коментара:
Постави коментар